U okviru XXXV Sabora učitelja Republike Srbije koje je održan 27. novembra 2021, održao sam kratko predavanje na temu upotrebe VR/AR u procesu nastave, na primerima iz sopstvene prakse. Celo izlaganje možete da pogledate u videu koji sledi
0 Comments
Jednog trenutka šetate hodnicima poznatog muzeja u nekoj od svetskih metropola, par minuta kasnije ronite u okeanu dok pored vas prolaze krvoločne ajkule. Dok se još čudite kako su vas ajkule zaobišle, izlazite iz svemirske stanice, kako bi u kratkoj šetnji posmatrali kako se Mesec sakriva iz planete Zemlje. I to sve u sred pandemije, kada su mnogobrojne restrikcije ograničile i ona putovanja na koja bismo mogli da krenemo! Zahvaljujući VR tehnologiji možete ne samo to, nego i da putujete u prošlost, budete svedok istorijskih bitaka i događaja, vidite kako je izgledao svet dinosaurusa, ali i da, u sred gradske vreve, u stanu ili kancelariji uz opuštajuću muziku koji minut boravite u prirodi ili na nekoj plaži i tako „napunite baterije“. Pojam virtuelne realnosti za većinu nas će biti asocijacija za nešto apstraktno, nedokučivo, daleko. Tehnologija koju smo viđali u SF filmovima, možda na nekim sajmovima vrhunske tehnologije, nešto prilično skupo, svakako ne nešto što nam je lako dostupno, nešto praktično što nam može biti stalno pri ruci. Svakako ne nešto što je napravljeno od kartonske kutije, čičak trake i jednog para sočiva, nešto što možete da sastavite za par minuta u svojoj sobi.
A upravo od toga je napravljen Guglov set za virtuelnu realnost, vrsta 3D naočara koje nose naziv Google Cardboard (Guglov karton/ Guglova kartonska kutija). Ideja virtuelne stvarnosti svakako nije nova, ali ideja o njenoj praktičnoj primeni u obrazovanju, makar kada pričamo o obrazovanju u našoj zemlji i okruženju. U tehničkom smislu, Virtuelna realnost (VR) je trodimenzionalno digitalno grafičko okruženje koje simulira prisustvo na određenom mestu u realnom vremenu. Dakle, to je neka vrsta kompjuterski generisanog maštanja koje postaje sve realnije sa razvojem tehnologije. Iako je sam koncept VR-a začet još kasnih 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog veka, put do same realizacije trajao decenijama, dok razvoj tehnologije nije odgovorio njegovim zahtevima. Prve su iza ovog koncepta stale kompanije koje se bave pravljenjem igara (Sega, Nintendo). Njihovi pionirski VR setovi iz 90-ih godina nisu doživeli uspeh. Naprotiv, rezolucija je bila loša, pokret i ugao gledanja često nesinhronizovani, pa je upotreba tih setova izazivala mučninu i zdravstvene probleme. Današnja tehnologija je prevazišla te probleme, pa možemo reći da se tek sada zapravo nalazimo na početku VR epohe. Začeci virtuelne realnosti datiraju mnogo pre nego je sam koncept i pojam počeo da se upotrebljava. Iako postoji više prihvaćenih definicija ovog pojma, u najširem smislu, sve one se svode na to da je cilj virtuelne realnosti da „obmane“ nečiji mozak da poveruje da je nešto istinito, realno, čak iako to nije. Iako se danas pod pojmom virtuelne realnosti uglavnom podrazumeva kompujterski generisano okruženje i hardver koji je posebno dizajniran da nam takvo okruženje približi i učini što realnijim, do nivoa da možemo da sa njim imamo određenu interakciju, vrlo često, pogotovu u kontekstu obrazovanja, pod pojmom VR se podrazumeva i okruženje sa kojim nemamo interakciju, poput 3D filmova ili 3600 foto i video materijala, gde se angažuje samo naše čulo vida i ponekad sluha. Zato, u istorijskom kontekstu, prekretnicama u ovoj oblasti možemo smatrati ne samo konkretne izume i inovacije, već i usvajanje neke ideje ili koncepta koji su uticali na dalji razvoj ove oblasti. 1838, PRVI STEREOSKOP Prvi eksperiment u ovoj oblasti izveo je ser Čarls Vitstoun (Charles Wheatstone) još 1838. godine. On je želeo da dokaže da mozak od svakog oka dobija dve različite dvodimenzionalne slike, a da ih zatim obrađuje u jednu trodimenzionalnu, stvarajući tako osećaj dubine. Za svoj eksperiment Vitstoun je naručio dva gotovo identična, a ipak različita crteža. Kako bi dobio utisak trodimenzionalnosti, on je crteže stavio u optički instrument kojeg je sam konstruisao i nazvao „stereoskop“. Godine 1844. pronalazač kaleidoskopa Dejvid Bruster (David Brewster) je sa francuskim optičarem Žilom Diboskom (Jules Duboscq) usavršio Vitstounov stereoskop, a umesto crteža koristio je fotografiju. Njihov model stereoskopa je prvu zvaničnu prezentaciju imao pred kraljicom Viktorijom u Kristalnoj palati na Svetskoj izložbi u Londonu 1851. godine. 1912, PANORAMA BORODINSKE BITKEPovodom proslave stogodišnjice pobede nad Napoleonovom vojskom u Bodorinskoj bici, u Rusiji je 1912. otvoren muzej-panorama. Reč panorama u prevodu sa starogrčkog znači „videti oko sebe”. Autor panorame, Franc Rubo, oslikao je platno koje je postavljeno u krug, a uz njega je postavljen i plan i posebno osvetljenje koje ostavlja na gledaoca utisak da se figure kreću. Dužina ove kružne panorame je čak 115 metara, a visina 15. Ceo doživljaj je praćen zvučnim efektima koji oponašaju elemente borbe i fragmentima uvertire Čajkovskog „1812. godina”. Sve ovo je posetiocima odavalo utisak da se velika bitka odvija pred njihovim očima. 1929, PRVI SIMULATOR LETENJA Edvin Albert Link (Edwin Albert Link) je 1929 osmislio prvi komercijalni simulator leta, namenjen obuci i treniranju pilota. Ovaj uređaj je bio u potpunosti elektro-mehanički i mogao je sa simulira kretanje aviona u toku leta i turbulencije. Uvidevši prednosti upotrebe ovakvog uređaja, Američka vojska je odmah kupila 6 takvih simulatora.
|
AutorUkoliko nije drugačije navedeno, autor tekstova je Marjan Milanov. Za tekstove koji su preuzeti ili prevedeni, autor, odnosno izvor su navedeni na kraju teksta. Arhiva
January 2022
Kategorije |